Da li nam treba "standardni engleski"?

Da li nam treba “standardni engleski”?

Transkript intervjua sa profesorom Davidom Crystal

Pitali smo Davida Crystal o standardnom engleskom jeziku: zašto standardni engleski uopšte postoji? Kako se mijenja? Da li bi studenti trebali učiti različite akcente iz raznih krajeva svijeta? I koju ulogu bi trebala igrati kultura tokom učenja engleskog jezika?

Ross Thorburn:  Dobro došli nazad u TEFL Training Institute Podcast. Danas je sa nama profesor David Crystal: lingvista, pisac, urednik, predavač i radio komentator. Danas će nam David Crystal pričati o standardnom engleskom. Zašto standardni engleski uopšte postoji? Kako se mijenja? Kakav engleski jezik ili koje tipove engleskog jezika bi trebali profesori podučavati? Pričali smo i o izgovoru i ulozi kulture u podučavanju jezika. Nadam se da ćete uživati u ovom intervjuu.

David Crystal, dobrodošli u naš studio. Možete li nam reći kada se zapravo rodila ideja o standardnom engleskom? Da li je to nešto što je se pojavilo u 18.stoljeću zajedno sa gramatičkim pravilima i prvim riječnikom Samuela Johnsona ili je to započelo mnogo ranije?

David Crystal:  Postavlja se pitanje, zbog čega postoji taj standard? Standard postoji upravo kao garant da je jezik razumljiv svim ljudima, jer ukoliko nastavite koristiti svoj lokalni dijalektom, postoji vjerovatnoća da se nećete najbolje razumjeti sa osobom sa druge strane.

Prvi znakovi standardnog engleskog se pojavljuju tokom srednjeg vijeka kada Engleska postaje nacija, i pretvara se iz skupine nezavisnih kraljevstava u jednu naciju, što podrazumijeva razvoj civilnog društva, državnog parlamenta a sveukupno to doprinosi tome da engleski jezik postaje jezik jedne nacije.

Zatim postaje od ključne važnosti da se riješi svih tih varijacija i uticaja koji su uticali na razvoj standardnog engleskog. Civilno društvo, zatim autori poput Chaucera, uticaj Biblije kao i mnogi drugi faktori utječu na razvoj standardnog engleskog jezika, ali jasno je da između 1400. i 1800. standardni engleski jezik poprima svoje današnje oblike i polako se razvija ka tome.

Do 1800.godine gotovo svi su znali pisati: standardni engleski jezik se prevashodno koristio u pisanom obliku, ali ne i u govoru. Čak i dan danas, samo mali broj govornika engleskog jezika priča standardnim engleskim kod svoje kuće. Većina ljudi uči standardni engleski jezik u školi, i ovdje ne govorim samo o ljudima koji uče engleski kao strani jezik. Ovdje govorim i o ljudima kojima je to maternji jezik.

Otprilike samo 4 ili 5%, možda čak i pretjerujem kada ovo kažem, stanovnika u Engleskoj govori standardnim engleskim jezikom kod svoje kuće. Većina ljudi koristi lokalne varijacije. Većina ljudi kaže: “I ain’t got this. We ain’t got no nothing” i stvari tog tipa.. Duple negacije, kao i sve nestandardne karakteristike su nešto što se savim normalno koristi u svakodnenvom govoru.

A onda odu u školu i nauče da to nije tačno, i nastavnici im kažu: “to se kaže….” i “vi učite standardni engleski jezik.” To je jako korisno sve dok se vaš lokalni akcent ili dijalekt ne degradira u procesu učenja standardnog jezika, što je ranije bio slučaj.

Dakle, oko 1800. godine, pojavljuje se standardni engleski jezik kao univerzalan, ujednačen oblik pisanja, i to zahvaljujući ponajprije rječniku dr. Johnsona. Zatim tu su autori poput Lindley Murray i biskupa Lowtha sa svojom gramatikom, te John Walkera sa rječnikom izgovora itd.

I dalje postoji doza varijacija, ali svekupno, može se reći da imamo standard. Zatim se tu pojavljuje Noah Webster u Americi i remeti to sve rekavši “Ne želimo taj standard više. Želimo drugačiji standard za našu novu naciju.” I on tada razvija neke drugačije standarde za američki engleski.

Tu, nekih 5% američkog engleskog je drugačije od britanskog engleskog u pogledu pravopisa, interpunkcije, rječnika, gramatike itd,. ali može se reći jako značajnih 5% definitivno.  I odjednom imate dva standarda engleskog u svijetu: britanski i američki.

Onda je to značilo da se može raditi kako kome odgovara, zar ne, jer sada bilo koja zemlja može doći i preuzeti engleski jezik za svoju upotrebu. Čim preuzmu engleski za svoj jezik, oni osjete potrebu za prilagodbom, kako bi izrazili vlastiti identitet svog miljea.

Ovdje dolazi nestandardni jezik na scenu, jer to je upravo ono što on odražava: identitet prije nego li razumljivost. Vi i ja upravo govorimo nestandardnim engleskim.  Možda se nećemo najbolje razumjeti ali ja sam ponosan na svoj nestandardni engleski kao i Vi.

Naravno, rezultat će možda biti haotičan, ali u mnogim dijelovima svijeta postoje dvije varijacije koje su tako različite da se ne miješaju nikako. Ja koristim standardni engleski samo u nekim prilikama. Koristim nestandardni engleski u većini drugih prilika.

Ross:  Pretpostavljam da, onda, većina ljudi smatra da jedna verzija engleskog nije neophodno supeiornija nad drugom. Pretpostavljam da se vjerovatno prilagođavaju u različitim situacijama.

David:  Da, tako je. Drugim riječina, to je pitanje prikladnosti a ne pitanje ispravnosti. Tokom 18.stoljeća zastupana je teza da je samo standardni engleski jezik ispravan. Sve drugo je bilo neispravno i nije se smjelo koristiti. Bili biste kažnjeni ukoliko koristite nešto drugo.

Ovih dana je to pitanje prikladnosti, tako da standardni engleski je prikladan za neke situacije, dok je nestandardni jezik prikladan u nekim drugim situacijama. Mislim da ovo važi za sve države. Ne pričamo ovdje samo o britanskom, američkom, australskom, indijskom ili teritorijama starih kolonija. Pričamo ovdje i o kineskom engleskom, japanskom engleskom itd.

Šta za mene predstavlja kineski engleski? Kineski engleski nije neko ko uči engleski iz Kine i uči ga pogrešno.

Ne, to je neko ko uči engleski iz Kine i sada ga razvija na način da ga koristi kako bi izrazio kineske koncepte i kulturu na način na koji ja ne moram to shvatiti, jer ne razumijem kinesku kulturu, jer dolazim iz neke druge kulture.

Širom svijeta danas, vidimo “nove engleske” kako se oni danas zovu, a koji su istovremeno drugačiji od tradicionalnog standardnog britanskog engleskog i tradicionalnog američkog engleskog.

Ono što oni rade jeste da dopuštaju izrazima njihovog lokalnog identiteta da postane institucionirani u rječnicima i pričama, kao što vidite, i u dramama i poeziji, gramatici itd. tako da moramo poštovati taj identitet ma kakav bio: indijski engleski, nigerijski engleski, kineski engleski, pod kojim podrazumijevamo engleski kojeg su pisali kineski autori koji izražavaju kineski milje ali sa kompetentnim poznavanjem engleskog, tako da im niko ne može prigovoriti i reći “to je pogrešno.”

To je ustvari pravi primjer kako dobivamo određeni izraz iz Kine u engleskom jeziku.

Ross:  Uzevši sve to u obzir, onda, to stvarno dodatno otežava posao podučavanja profesorima engleskog jezika, zar ne? Šta bi bilo prihvatljivo da se podučava, a šta bi trebalo izostaviti? Puno je teže, pretpostavljam, nego što je to bilo nekada, zar ne?

David:  O da, naravno, zar ne? Činjenica je da podučavanje engleskom jeziku je postalo mnogo teže zbog razvoja engleskog jezika na ovaj način. To nije baš tako jednostavno, “pa imamo britanski i američki engleski” Sve dok znate za ova dva, vi znate sve.

To više nije slučaj. Sve što sam rekao, je relevantno za razumijevanje jezika, ali ne i za njegovo korištenje. Na kraju krajeva, ukoliko ste navikli na podučavanje standardnog britanskog engleskog i njegovu normu izgovora (Received Pronunciation), kao što je to slučaj sa velikim brojem profesora i što je očekivano od samih ispitivača i prema kojim su sastavljani ispitni materijali, onda se tu nema šta puno mijenjati. Nastavite dalje.

Standardni britanski engleski je dobra stvar. Standardna norma izgovora (RP) je dobar akcent itd. itd. Ali kada je u pitanju razumijevanje govora i pisanja, ukoliko se samo oslonimo da razumijemo britanski engleski i njegov standardni izgovor (RP), onda ćemo propustiti bezbroj drugih varijacija širom svijeta.

Koliko ljudi priča britanski engleski koristeći se standardnom normom (RP)? Ovdje pričamo o, koliko, nekoliko procenata cjelokupne svjetske populacije. To je ipak jako koristan akcenat. U to nema sumnje.

Standardni britanski je jako koristan dijalekt, ali ipak, sa gledišta razumijevanja, koliko često ćete ga čuti na ulici, u književnosti itd. Jako rijetko.

Tu se stvara veliki jaz, po meni, u upotrebi i razumijevanju kada se ovaj jezik podučava. Što se mene tiče, Ross, ja sam završio, a sada je na Vama kako ćete to implementirati u smislu izrade plana i programa i u kojem dijelu nastavnog procesa će se uključiti ove druge varijacije engleskog. Imao sam lagan zadatak. [govori nam kroz smijeh profesor David Crystal.]

Ross:  Baš šteta, jer je to upravo bilo moje naredno pitanje.

David:  [smije se profesor David Crystal]

Ross:  Šta mislite? Da li bi profesori, udžbenici, odnosno njihovi autori trebali raditi na tome da se nestandardni engleski odnosno nestandardni akcenti engleskog jezika uključe u podučavanje engleskom i u udžbenike?

Čini mi se da, čak i za, na primjer ljude kojima je to maternji jezik imaju potrebu za slušanjem kako bi razvili moć razumijevanja različitih akcenata i raznih dijelova svijeta gdje možda nisu nikada do tada putovali. Pretpostavljamo da isto važi i za ljude kojima engleski nije maternji jezik.

David:  Apsolutno. Ovih dana nema razlike, posebno po ovom pitanju između ljudi kojima je to maternji i ljudi kojima to nije maternji jezik. Kada odem u neki dio svijeta zajedno sa osobom kojoj je engleski drugi jezik, mi smo podjednako zbunjeni lokalnim jezičkim identitetom.

To mi se dešava cijelo vrijeme. Idem širom svijeta. I ne znam šta se tačno dešava, jer ne razumijem lokalizme, lokalne nadimke političara itd. Sve ovo su kulturološke stvari identiteta koje su prisutne svugdje. Za mene je to jednako problem kao i za druge.

Što se tiče materijala, mislim da bi se od samog početka trebalo raditi na toj svijesti raznih varijacija. U nekim nastavnim programima to je fino pripremljeno. Global, na primjer, to radi do neke mjere Mislim da je to više generalizovano. Svi materijali, naravno uvijek imaju i određen kulturološki udio.

Podučavate sadašnje vrijeme primjerima kao što su “Let us go for a walk down Oxford Street. Let’s buy some things,” i zato koristimo sadašnje vrijeme. Dramatično je na koji način se upravlja sadržajem.

Uvijek isto tako možete dozvoliti da kultura upravlja sadržajem. Na kraju svakog poglavlja imate listu novih riječi koji objašnjavaju određene termine, ali isto tako imate i listu kulturoloških termina koji su tu navedeni.

Na primjer, radili smo ulicu Oxford. Kada neko kaže “Let’s look at your watch,” (“Pogledajmo tvoj sat”), i Vi kažete, “Oh, it’s a nice watch,” (“Ah, to je lijep sat”), a onda osoba kaže “Yes, but it’s not actually Bond Street. (“Da, to nije ustvari kupljeno u Bond ulici. It’s Portobello Road. ” (Kupljeno je u Portobello Road”.

Na prvu, ovaj komentar ne znači nikome ništa sve dok ne saznaju da je Bond Street ulica sa najskupljim radnjama, dok je Portobello Road gradska tržnica (pijaca).

Možete zamisliti situaciju odlaska u trgovinu da kupite sat i vježbate upotrebu sadašnjeg vremena ili bilo čega, a koje bi bilo propraćeno kulturološkim opisom nečega pri čemu neko kaže “”Here ‑‑ this is a posh place to buy. (“Ovo je jako otmjeno mjesto za kupovinu.”) Ili “Ovo nije baš otmjeno mjesto za kupovinu”. Postepeno dobivate ideju o kulturološkom identitetu određenog mjesta.

Ili recimo to ovako: Ako se nalazim u Pekingu, kako prevodite ili poredite Bond Street i Portobello Road za neku lokaciju u Pekingu ili bilo gdje? Kako biste to uradili? Ukoliko bi Kinez meni rekao “Idi u ovaj dio nekog mjesta…” ja to ne bih znao dok mi se ne objasni, što je opet opšta stvar.

Ross: Također sam Vas želio pitati o tome kako se pojavljuju nova značenja, jer se to, očigledno, dešava i u standardnom i nestandardnom engleskom. Mislim da ste to pomenuli u svojoj knjizi “A Little Book of Language” (“Mala knjiga o jeziku”) o poticanju ljudi za traženjem značenja u rječnicima.

Je li to također slučaj da pojedine riječi poprimaju nova značenja kada ih ljudi pogrešno upotrebljavaju? Možete li nam reći malo o tome kako se pojavljuju nova značenja, ili kako mogu biti nestandardna ili pogrešna?

David:  Za početak recimo, mnogi ljudi će reći da svako novo značenje je pogrešno korištenje određene riječi. Postoje uvijek kvazi stručnjaci koji će reći da bilo koja promjena je pogreška kojom se počinje. Onda se određena upotreba povećava i ljudi zaboravljaju da je problem uopšte i postojao. Oni se onda fokusiraju na stvari koje se dešavaju. Ovo se dešava rutinski.

To se samo dešava od 18.stoljeća. Prije toga, promjene su se samo dešavale… ljudi nisu imali puno prilike da se protive. Pojedinci su pokušavali to zaustaviti, kao što su Dryden, Swift i Johnson, koji je rekao “moramo zaustaviti promjene u jeziku. Pogledajte Francuze, oni su to radili u okviru Akademije. Da li su prestali s tim….” Naravno da nisu. Ali su pokušavali i mislili da jesu.

Čak je i Johnson lično ovo prepoznao i rekao, “Čak i Francuzi nisu prestali da zaustavljaju promjene u jeziku, i zato ne želimo akademiju kod nas.”

Promjene se dešavaju. I na njih će uvijek biti reakcija. To je sasvim prirodan proces, jako fin proces. Većina semantičkih promjena koje su uticale na rječnik se dešava bez nekih primjećivanja sve dok se ne uspostave, i kada se pojave u rječniku, ljudi onda kažu: “O da, naravno. Mi tako govorimo godinama. Mi to samo nismo primjećivali.”Ross:  Još jedanput, da ponovimo za sve, naš današnji gost je bio profesor David Crystal. Ukoliko želite znati više o njemu posjetite njegovu web stranicu: www.davidcrystal.com. Nadamo se da ste uživali u današnjem intervjuju i čujemo se naredni puta. Do slušanja.

Izvorni transkript ovog intervjua možete naći ovdje:
http://www.tefltraininginstitute.com/podcast/2019/2/26/do-we-need-a-standard-english-with-david-crystal)

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *